Tintin u predgrađu

Jérôme Berthaut

Izvještavanje iz predgrađa, većinom nastanjenih imigrantima, na francuskoj javnoj televiziji sve više preuzima obrasce nekoć rezervirne za reportažne izlete u “opskurne” i “opasne” zabačene kutke svijeta. Rastući senzacionalizam i automatizirano perpetuiranje unaprijed zadanih medijskih klišeja tako učvršuju sliku predgrađa koja prije svega servisira predrasude više uredničke hijerarhije i pretpostavljene javnosti

Primijetili smo kako su predgrađa za nas postala strani teritoriji, kako postoji jedan dio francuskog teritorija gdje ne razumijemo jezik, geografiju, sociologiju… − objašnjavao je 2008. jedan od glavnih urednika televizijskog dnevnika na programu France 2. “Njihovi stanovnici ne razumiju nas niti mi razumijemo njih. To nas vodi do zaključka: s obzirom na to da smo u predgrađu zapravo u stranoj zemlji, napravimo što bismo napravili u stranoj zemlji − unajmimo fiksera.” Povratak tog izraza, koji izvorno označava pratitelja plaćenog za usluge šofera, vodiča i prevoditelja reporterima u ratnim zemljama, očito nije beznačajan. Taj prijelaz, koji odražava strukturalnu promjenu informiranja o siromašnim četvrtima, mogli smo primijetiti tijekom istraživanja provedenog u redakciji francuske televizije France 2.[i]

Korištenje fiksera pokazuje kako novinari svoje poteškoće prilikom ulaska u neka područja prije svega vide kao kulturalne, a ne socijalne. Zato što je i sam odrastao u predgrađu, pretpostavlja se da fikser prirodno razumije predgrađe, njegove navodno specifične lingvističke, etničke i kodove ponašanja. Ali zapošljavanje takvih posrednika ponajprije otkriva sve veći naglasak medija na “devijacijama” siromašnih četvrti.[ii] Od fiksera se očekuje da mobiliziraju svoje veze (obitelj, prijatelje…), tj. da novinarima na pladnju posluže protagoniste reportaža o crnoj ekonomiji (dileri, lopovi, šverceri oružja i auta), “nasilju u predgrađima” (reketarenje, antisemitizam, zlostavljanje žena), “islamskom fundamentalizmu”, markiranju škole itd.

Sve češće pojavljivanje ovih tema objašnjava se prvenstveno povećanjem interesa političkih stranaka za njih, ali otkriva i postupno usklađivanje televizije France 2 s komercijalnim konkurentima. U godinu dana, televizijski dnevnik na programu M6 imao je 517 priloga iz crne kronike, naspram 472 na TF1 i nešto manje (454) na France 2. Pomalo nevjerojatne brojke kada znamo da je većina rukovoditelja na državnim televizijama došla početkom 2000-ih s privatnih kanala i sa sobom donijela svoje metode rada (vidi okvir).

Dok su radili na televiziji TF1, novinari Guilaine Chenu, Benoit Duquesne i David Pujadas uz svoje reportaže za televizijski dnevnik napravili su i više reportaža na temu islama u predgrađima za emisiju “Pravo na znanje”. Pujadas je 1995. supotpisao knjigu Napast džihada (La tentation du Jihad), koja je “razotkrila mehanizme džihada u predgrađima”. Autor je brojnih reportaža na TF1, od kojih jedna, prikazana u listopadu 1993., nosi naslov “Imigracija, integracija u propast”. U prilogu gledamo budućeg voditelja na France 2 kako susreće “stanovnike siromašnih naselja”, da bi zaključio kako način života “crnačkih zajednica”, “Azijata” i “Magrebljana” nije moguće integrirati u francusko društvo. Prema mladom novinaru, “val spajanja obitelji” (“velike obitelji”, “poligamija”, “nedostatak osjećaja vrijednosti”…) vodi do “propadanja” i “stvaranja geta”.

Obrasci interpretacije iz uredničke fotelje

Naoružani tim predrasudama, novi šefovi redakcije France 2 pokušavaju uvjeriti staru ekipu da prekine s “preblagim” pristupom predgrađima. Pogotovo tijekom sastanaka redakcije na kojima se raspravlja o raspodjeli novih tema te o lošim i dobrim stvarima prethodnog dana. Dva glavna dnevnika na France 2, onaj u 13 i u 20 sati, imaju svaki po dva sastanka redakcije, kojima prisustvuju samo članovi vrha hijerarhije. Na njima šefovi pojedinih servisa (politika, društvo, opće vijesti, kultura) predstavljaju prijedloge svojih ekipa, izvještavaju o napretku snimanja koja su u tijeku i pokušavaju dobiti odobrenje šefova koji jedini odlučuju o sadržaju dnevnika.

Potonji, koji često svoje zanimanje za prijedloge iskazuju jednostavnim izrazima lica ili iznenadnom reakcijom (skeptičnim mrštenjem, entuzijastičnim uzvikom, ponekim kratkim pitanjem…), daju i vrlo određene naputke za izvještavanje. Šefovi servisa trude se zadovoljiti očekivanja urednika i voditelja, čak ih i predvidjeti, kako bi njihovi produkcijski sadržaji ostali u utrci za programsko vrijeme. Ovakva organizacija uvodi nadmetanje koje ide na ruku vodstvu. Tako je u ožujku 2003., na zahtjev jednog od glavnih urednika da se obradi “utjecaj iračkog rata u Francuskoj”, urednik servisa politike predložio temu “uloge političara” kako bi smirio društvene tenzije, urednik društvenog servisa planira provesti intervjue u džamijama i školama u predgrađu, dok onaj iz općih vijesti želi prikupiti izjave mladih koji se okupljaju ispred stambenih blokova.

Nadmetanje među servisima omogućava odgovornima da kontroliraju sadržaj u dnevnicima, čak i ako se članovi redakcije ne slažu. U prosincu 2006. primjerice, nakon što je stiglo priopćenje za javnost u kojemu se najavljuje da “Nicolas Sarkozy dočekuje mlade iz siromašnih četvrti”, više novinara iz servisa općih vijesti odbilo je izvještavati s tog događaja zato što su ga smatrali ministrovim “spinom” ili čak “manipulacijom”. No ništa se nije promijenilo jer se servis politike prijavio da odradi reportažu.

Ove metode rada vode do prilagodbe tema koje novinari predlažu obrascima interpretacije šefova redakcija, koji su najudaljeniji od terena, što poprima takve razmjere da definiciju predgrađa stvaraju oni koji nikad nisu bili u njima. U svakodnevnoj praksi, glavni urednik, voditelji i urednik dnevnika zapravo su dvostruko udaljeniji od predgrađa: ne samo da više ne rade reportaže, nego ni ne nadziru izravno novinare koji se bave tim temama, što je zadatak šefova servisa. Tako se njihovo gledište temelji na onome čemu imaju pristup: dominantnim izvorima i medijima koji se oslanjaju na te izvore.

—————————————————————————————————————————————-

Kadrovi privatnih televizija preuzimaju javnu

U ožujku 2003. servis općih vijesti na francuskoj televiziji France 2, namijenjen prvenstveno crnoj kronici i zanimljivostima, bio je zatrpan kutijama. Selidba je bila dio reorganizacije redakcije: ovaj servis upravo se spojio s prestižnim servisom vijesti iz svijeta, kako bi se stvorio veliki odjel “istraživanja i reportaže”. Dovodeći cijeli niz sposobnih novinara, koji su u stanju nositi se s temama u Francuskoj i inozemstvu, France 2 uskladio se s modelom velikih redakcija na komercijalnim televizijama.
Taj ustroj, još i danas na snazi, zapravo je završetak niza transformacija koji je pokrenuo upravljački tim redakcije imenovan 2001. Te su godine voditelja dnevnika u 20 sati Claudea Serillona i odgovornog urednika Pierre-Henrija Arnstama, dvije amblematske figure javne televizije, zamijenili otpadnik s kanala LCI/TF1 David Pujadas i Olivier Mazerolle s RTL-a.
U ovoj velikoj reorganizaciji redakcije većini promaknutih zajednički je početak na privatnim televizijama. Većina ih je došla s televizije TF1, kao Jean-Michel Carpentier, koji je 2001. postao zamjenik glavnog urednika dnevnika u 20 sati, ili Thierry Thuillier, novi šef za vijesti iz svijeta. Ostali su kovali zanat na Le Cinqu (komercijalna televizija koju je 1987. osnovao Silvio Berlusconi a ugašena je 1992.), kao Michèle Fines koja je postala nadležna za opće vijesti. Oni rijetki koji su zadržali svoj posao unatoč previranjima, također su imali neko iskustvo na privatnoj televiziji. To je slučaj Arlette Chabot, šefice servisa politike od 1985. do 1990. koja je vodila emisiju “Mot Croisé”, ili Béatrice Schönberg, voditeljice dnevnika tijekom vikenda, koja je također bivša novinarka televizije Le Cinq (1987. – 1992.) i TF1 (1992. – 1997.).
Naučeni na logiku tržišne konkurencije i isplativosti, zaposleni da podignu gledanost televizijskih dnevnika na France 2, ti prebjezi nameću nove uredničke prioritete, prvenstveno medijsko pokrivanje crne kronike i zanimljivosti, suprotno praksi prethodnog tima. U svakodnevnom radu pripadnici stare garde, sada u manjini, dovode u pitanje odluke novih šefova, nekad i nasilno. “To je bio rat. Rekli su nam: ‘Vi ste zastarjeli ostaci ljevice. Ne znate ništa o tome, moderno novinarstvo ne funkcionira tako'”, prisjeća se Marcel Trillat, povijesna figura javne televizije, višestruki voditelj društvenog servisa tijekom 1990-ih i član Opće konfederacije rada (CGT), jednog od najvećih francuskih sindikata.
Sukobi su često vezani uz ulogu crne kronike i zanimljivosti te produkcije konkurentskih televizija. “U redakciji zapravo imamo postmarksističku ljevicu s revolucionarnim referencama na marksističku teoriju koja ne podnosi riječi ‘menadžment’, ‘proizvod’, ‘publika’ ‘tržišni udio’, ‘prodiranje’… za njih su zanimljivosti po definiciji prosta riječ”, procjenjuje jedan od sadašnjih glavnih urednika dnevnika, zaposlen kao novinar u servisu za opće vijesti 1994. i promaknut u zamjenika šefa servisa 2001. godine.
U svega nekoliko godina, očito je jedna struja potpuno prevladala, čemu su dokaz pridošlice: Laurent Delahousse (M6) od 2007. vodi dnevnik vikendom , Julian Bugier (Bloomberg TV, BFM TV, i i>télé) od 2011. vodi dnevnik tijekom praznika, Francois Lenglet (BFM Business) vodi francuski servis od lipnja 2012. itd… “Nema sumnje, oglašeni koncept ‘drugačije’ televizije odnio je uvjerljivu pobijedu”.

—————————————————————————————————————————————-

Policijski kontakti, policijska perspektiva

Poticaj da se skupi što više kontakata u policiji (neiscrpnom izvoru različitih podataka) jedna je od osnovnih uputa mladim reporterima, što pokazuje i velik broj novinara te televizije koji pohađaju tečajeve koje organizira Institut za napredne studije o unutarnjoj sigurnosti (IHESI)[iii]: od svih medija, najviše upisanih novinara dolazi iz redakcije France 2. Između 1994. i 2011. Institut je promoviralo sedam novinara samo iz redakcija općih informacija. Ulažući u to “obrazovanje”, lanac se nada stvoriti prijateljske odnose s budućim sigurnosnim dužnosnicima. “To France 2 košta 8000 eura, tako da kad nekog našeg pošaljemo tamo, trudimo se da to bude s dobrim razlogom”, kaže bivši šef servisa općih vijesti, sada glavni urednik dnevnika.

Četiri puta mjesečno tijekom jedne godine, na predavanjima posvećenim različitim dimenzijama sigurnosti novinari sjede u klupama s profesionalcima iz javne sigurnosti kojima je obećano napredovanje u tijelu u kojemu rade: policijski šefovi, poručnici u žandarmeriji, suci, zamjenici prefekta, ravnatelji carine itd. Na novinarima je da kasnije održavaju odnose sa starim školskim kolegama. “To su ljudi koje još viđam”, povjerio se jedan diplomirani novinar. “I mi smo na ti, znate. To je poput masonskih rituala, ne znam kako bi to drugačije objasnio. Ritualiziramo mrežu.”

Strategija se pokazala isplativa za lanac, koji raspolaže novinarima naviklima na strogu hijerarhiju i spremnima za obavljanje traženog posla. “Svaki put kad bih promijenio servis, bilo je to zahvaljujući mojim kontaktima u pravosuđu i policiji”, prepričava stručnjak u tom polju, kojemu su između 2000. i 2012. TF1 i France 2 promijenili mjesto čak tri puta. “Jako je malo ljudi specijaliziranih za policiju: komplicirano je, treba imati povjerenje izvora. Dakle adresar mi je dao puno prostora za napredovanje.” Ali provodeći previše vremena s policijom, novinari polako i podsvjesno počinju usvajati njihovu percepciju društva, njihove analitičke kategorije, ponekad i jezik. Tako su tehnički izrazi i policijske šifre postale sasvim uobičajene u redakciji France 2.

Ministarstvo unutarnjih poslova i njegove službe (prefekture, policije) služe kao pravi koproducenti vijesti, koji znaju savršeno predvidjeti i prilagoditi se konvencijama novinarskog scenskog aranžmana. Primjerice, reportaža o “zapljeni narkotika u Nanterru” izabrana je zato što su kamere kanala dobile dozvolu da prate policijske snage tijekom pretraga stanova i automobila. Šef informativnog programa na France 2 javno si je čestitao za tu produkciju opisavši je kao “jednu lijepu operaciju zapljene narkotika u Nanterru, sa zapljenom značajne količine novca”, koja je “čisti rokenrol, zbog tipova koji spektakularno provaljuju vrata”.

Prepisivanje i zadani obrasci kao standard

Rasprave na sastancima redakcije često se vrte oko tema koje bi mogli dotaknuti i ostali televizijski lanci. Jedan od mogućih načina da glavni urednik nametne “svoju” temu je da tvrdi da je obrađuje konkurentska kuća. Tako određene reportaže, ironično preimenovane “teme u slučaju da”, nemaju šanse da se dovrše osim “u slučaju da” ih obrađuje i TF1, objasnio nam je jedan novinar-urednik.

Kako bi dobro obavili taj posao predviđanja, svi novinari pažljivo paze na teme koje obrađuju drugi mediji, uključujući radio i tisak, posebno Le Parisien. Često spominjan kao referenca na sastancima redakcije, taj dnevni list služi kao standard za osmišljavanje programa za područje tzv. popularnih medija. Osim što im gotovo na pladnju poslužuje ideje za teme koje tijekom dana može obraditi njihova televizijska ekipa smještena u Parizu, čini se da privlači raznovrsnu publiku. Reportaže na početku dnevnika također često obrađuju teme koje su se pojavile na njegovoj naslovnici. Zato se “tema predgrađa” iznova pojavljuje jer je taj dnevni list često obrađuje, i s njom se stvara veći utjecaj u pariškoj regiji, prostoru prodaje Le Parisiena.

Jednom kad se izbor tema na sastanku redakcije privede kraju, nadležni u dnevniku oslanjaju se na šefove servisa da prenesu svojim reporterima upute za svaku izabranu temu. “To se prenosi prema dolje”, objašnjava novinar zadužen za sudske kronike. “Dolje”, novinari rijetko izražavaju i najmanju teorijsku ili političku kritiku odrednica teme koju im je dodijelio šef sekcije. Sve naredbe s vrha hijerarhije prihvaćaju se kao legitimne i ostvarive, osim ako su fizički neizvedive. Kad mu je povjereno da napravi reportažu o “napadu specijalne policije”, iako je upozorio koliko je teško “otići u Tarterêtes” (naselje gdje je “jako opasno”) i izrazio sumnje o zanimljivosti reportaže (“bojim se da je tema malo patetična”), Denis je na kraju odlučio napraviti najbolje što se može.

Suočeni s kritikama koje su im upućene vezano uz “obrađivanje predgrađa”, novinari ističu kako im je teško održavati odnose povjerenja u naseljima. Tako opravdavaju sustavno angažiranje posrednika koji su prvenstveno zaduženi za njihovu zaštitu. “Pazi, Sarcelle je stvarno strašan”, savjetuje novinarka svog mladog kolegu. “Ne idi tamo sam. Neka te prati netko iz općine ili zajednice, pogotovo ako namjeravaš skupljati mišljenja ispred zgrada (imitira pitanje novinara): ‘I tako, Mohammed, ti nisi sretan?'” Mehanizam dakle funkcionira kao samoostvarujuće proročanstvo.

Ali korištenje posrednika opravdava se i fizičkom nemogućnošću da se u kratkom vremenu (nekad i u jednom danu) dovrši reportaža o “opipljivim” i “živim” temama. Manje poznat dio novinarskog posla je traženje posrednika u predgrađu (koji se od fiksera razlikuje po tome što ga redakcija službeno ne plaća), a čiji je zadatak prethodno izabrati ljude čiji životni putovi odgovaraju zahtjevima vrha hijerarhije. Ako uspiju, njihov ugled bit će zapečaćen, a njihovo ime kružiti redakcijskim uredima.

Jedan posrednik može biti presudan za snimanje cijelog niza reportaža. Početkom 2001. Denis je tako upoznao Tariqa, učitelja u jednom gradu departmana Essone. Zadužen je za reportažu o “redaljkama”, grupnim silovanjima te odnosima između mladića i djevojaka u predgrađima. Učitelj je prihvatio da mu organizira susret s mladima. Nakon napada 11. rujna, Tariq predstavlja Denisu jednog mladića iz svoje zajednice koji se preobratio na islam. “Bio sam jako zadovoljan što sam naišao na nešto takvo. Kako je klinac bio delikvent, Tariq ga je poznavao, on mi je dao broj telefona”, prisjeća se još uvijek zahvalan Denis. Dva dana kasnije, još uvijek u istom gradu, učitelj je povezao Denisa s adolescentima koji su se znali skupljati u hodnicima zgrade. Zatim je Tariq, za potrebe reportaže o “osjećaju nesigurnosti”, Denisu predstavio tri učenika koji su se žalili kako ih policija stalno pretražuje.

Internalizacija ikonografije izvještavanja o predgrađima

Ta logika za pripremu reportaža potiče pretjerano medijsko izlaganje određenih četvrti. Od sedamdeset devet reportaža o predgrađu koje je Denis napravio za dnevnike na France 2 između 2000. i 2007., velik dio njih odvijao se u gradovima gdje je novinar imao veze, uglavnom onima u Essonnei, odakle je Tariq (Grigny i Evry pojavljuju se u 15 reportaža), i u Val-de-Marneu, odakle dolazi fikserica za France 2.

Zahtjevi koje mediji postavljaju pred neke posrednike toliko su brojni da stvaraju radne rutine kod vodiča. Godine 2003. dvije ekipe France 2 posjetile su Sarcelles u razmaku od devet dana. Gradonačelnik, pravi turoperator u naselju, vodio bi ih svaki put po gotovo identičnoj ruti: sinagoga, čajni salon “židovske zajednice”, “mestička” tržnica, sastajalište 70 gradskih zajednica, birtija gdje se sastaju stari Magrebljani koji su se došli kladiti na utrkama, džamija…[iv]

Rute koje predlažu posrednici očito su inspirirane njihovim ponavljanim iskustvom s primanjem novinara. Bilo da se radi o standardnim posjetima, prijedlozima kamermanu (snimiti prolaznicu u burki, bar sa “starim Magrebljanima”…) ili pak predselekcija protagonista u reportažama, brojne situacije pokazuju internalizaciju ikonografije novinarstva u predgrađu. Kako predviđa eventualne potrebe izvjestitelja, vodič ujedno promiče i uspostavlja standardnu novinarsku praksu.

Treba napomenuti kako je lutajući novinar u takvim četvrtima prvenstveno zainteresiran da uhvati situacije, krajolike i likove koji najviše prizivaju već utvrđenu sliku “predgrađa”. Tako su prizori stambenih blokova i nebodera, koji nisu tako česta pojava u tim naseljima, sastavni vizualni dio takvih reportaža. Pogotovo njihovo nizanje u obliku travellinga: postupak nudi estetsko rješenje (animirati slike nepomičnih zgrada) a pritom zadovoljava i sigurnosne uvjete: omogućava izvjestiteljima da ostanu u vozilu na sigurnoj udaljenosti a da se ne moraju ni zaustaviti. “Aaa kakva bi to priča o predgrađu bila bez travellinga s neboderima?” smije se montažerka dok pokazuje grube prizore sa snimanja novinara poslanog u Clichy-sous-Bois. Ove snimke toliko se čine kao dio rutinske proizvodnje izvješća o ovim četvrtima da ih montažeri često izvlače iz arhive ako timovi nisu imali priliku snimiti nove. I ostale sastavnice slike o tim naseljima pripadaju već formiranoj kolekciji motiva. Analizirajući sve prizore koje su snimile ekipe Oliviera i Denisa u dva različita predgrađa, zaključujemo da kamermani zapravo biraju iste slike, za koje se trude koristiti različite načine snimanja − široki kadrovi, snimljeni izbliza ili u pokretu: zgrade, balkoni, mračni hodnici, satelitske antene, grafiti, znakovi propadanja…

Dok je lutao gradom Clichy-sous-Bois, novinar-urednik Pierre primijetio je dva prometna znaka pocrnjela u požaru, još pričvršćena na ogradu neke osnovne škole. Okrenuo se prema snimatelju: “Napravi plan!” Ovaj se pokrene i prvo snimi prizor dvije table, nakon čega upravlja kamerom od dolje prema gore kako bi u istom pokretu uhvatio table, zatim neboder i antene u pozadini.

No treba pretočiti i u riječi galeriju likova koji se uvijek iznova pojavljuju: imam, učitelj, vrijedni i devijantni “mladi”, žrtve zagađenja itd. Takvim formatom očekuje se pridobiti poštovanje šefova i javnosti, za koju se pretpostavlja da dijeli iste predrasude o predgrađima; istovremeno nam govori “gdje će biti likovi”, “što će biti likovi”, ali i “što će reći”. Novinari dakle moraju razviti sposobnost aranžiranja dijaloga i režije, jer u formatu televizijskog dnevnika razgovori i situacije sve manje liče na izvještaje, a sve više poprimaju oblik kalkulirane inscenacije.

S francuskog prevela: Lea Mijačika

* Jérôme Berthaut je sociolog, predavač na Sveučilištu u Bourgognei. Autor je knjige o etnografiji novinarskih stereotipa.


[i] Osim ako nije drugačije naznačeno, citati i podaci uzeti su iz terenskog istraživanja provedenog u sklopu doktorata iz sociologije na pariškom Sveučilištu Diderot. Promatranja na France 2 obavljena su u razdoblju između 2003. i 2007., a anketiranje je provedeno u razdoblju između 2003. i 2009.

[ii] Vidi Laurent Bonelli, La France a peur. Une histoire sociale de l'”insécurité”, La Découverte, Pariz, 2010. (poglavlje IV).

[iii] Pierre Rimbert, “Envahissants experts de la tolérance zéro”, Le Monde diplomatique, veljača 2001.

[iv] Vidi Julie Sedel, Les Médias et la Banlieue, INA – Le Bord de l’eau, Lormont, 2009.